ponedjeljak, 23.03.2009.
11. poglavlje
Opet za Amelie. Da nije bilo nje, vjerojatno se ne bih ni vratila.
Znam da me dugo nije bilo i sve to skupa, ali sada ću se potruditi da što više budem ovdje. Jer očito da ne mogu pobjeći od ove priče. :)
...
Nastupio je polumrak. U daljini su se nazirali oštri obrisi visokih planinskih visova, a magla je otežavala vidljivost u zraku. Vjetar je lagano puhao, kao da mu je dosadno obraćati imalo pažnje na dvije prilike koje su stajale usred snijega na livadi.
„Oh! Vidi, May, netko je tamo!“, uzbuđeno sam uzviknula.
May i ja sjedile smo ispred kuće na drvenoj klupi s udobnim naslonjačima. Pokušavala sam izbaciti iz misli bilo kakvu pomisao koja me je podsjećala na to da možda moja razmišljanja više i nisu samo moja. Iz neugodnosti, pretpostavljam, May se pravila kao da se ništa nije dogodilo. Nisam ni poželjela išta spominjati.
„Mislim da se približavaju nama.“, rekla je May.
Ustala sam i krenula prema dvjema prilikama. Vjetar se sada gotovo i nije osjetio u zraku. May je slijedila moj potez i zajedno smo koračale dubokim snijegom, dok se naposlijetku nismo našle na otprilike dva metra od djevojke i mladića. Djevojka je imala dugu, stepenasto ošišanu crnu kosu. Imala je velike, istaknute oči nebeskoplave boje. Mladić je imao tamnosmeđu kosu i smeđe oči. Bio je dosta visok, za razliku od djevojke. Imao je dosta ozbiljan izraz lica.
„Bok?“, zbunjeno se izjasnila May.
„Da.“, rekla je djevojka. „Bok i vama. Ja sam Dell, a ovo je Corvus.“ Nasmiješila se.
Corvus je samo kimnuo glavom.
„Ja sam Dolores, a ovo je May.“, odvratila sam joj.
„Trebate pomoć?“, upitala je May.
„Pa… Na neki način.“, prvi put se oglasio Corvus. Glas mu je bio britak, oštar i dosta dubok. „Tražimo Noire.“
Nikada nisam čula za bilo što toga naziva, pa sam očekivala kako misle na geografski nešto potpuno nebitno ucrtano na karti, poput zabačenog sela ili nekog malenog gorja.
„Noire?“, odvratila sam im. „Što su Noire?“
„Ne znate tko su Noire?!“, upitao je Corvus, ovoga puta podrugljivo se nasmijavši.
„Ne.“, rekla je May.
„Um…“, započela je Dell. „Poprilično je komplicirano za objasniti.“
„Pa, ako je tako, možete doći u kuću.“, reče May. „Nije naša, ali trenutno boravimo u njoj.“
„Da.“, nadopunila sam se na njezine riječi. „Sigurno vam je hladno. Mogli bismo i skuhati čaj.“
„Zapravo, mislim da to ni-“, naglo se usprotivio Corvus, no Dell ga je oštro prekinula svojim zvonkim glasom.
„Oh! Odlično!“, činila se oduševljena prijedlogom.
Zajedno smo krenuli prema kući. Nije mi palo na pamet govoriti im bilo što o razlogu našega odlaska iz škole, ipak im nismo mogli vjerovati. May je slagala da smo na izviđačkom izletu zajedno s vodičem i ostalim djevojkama. Kao i uvijek, meni nije bila nimalo uvjerljiva, ali naravno, oni nisu imali pojma o tome kako izgleda kada May Stox iz petnih žila pokušava izreći laž.
* * *
„Želite li možda šalicu čaja?“, uljudno je upitala Amelie, a nakon Dellinog veselog potvrdnog odgovora i Corvusovog kimanja glavom zaputila se do kuhinje.
„Pa… Odakle ste vi?“, upitala je Melanie.
Zainteresirao me Corvus; onako tih i staložen, a ipak buntovnog pogleda i stava. Doimao se čudnim.
Ovoga puta odlučio je odgovoriti na pitanje. „Iz Katrette.“
Katretta je bila jedan od najvećih gradova u čarobnjačkom svijetu. Za razliku od Sieldsa, koji je bio glavni grad, poznat po hobitima i vilenjacima (koji su činili većinu stanovništva), u Katretti su bile nastanjene samo Goldiške Sirene.
Goldiške Sirene smatrala sam najljepšim živućim bićima.
Imale su do struka dugu, meku kosu boje “svježih ljubičica“, kako se govorilo. Za njih je nemoguće ostarjeti. Najveća starost koju mogu doživjeti jest 28 godina, a tada umiru. Zbog toga im se populacija neprestano smanjuje.
Goldiške Sirene su u potpunosti prilagođene ljudskom načinu života. Nisu divlje, poput nekih bića. Imaju visok glas i blag, ali tužan izraz lica.
One zapravo nisu sirene, u smislu da imaju peraje na mjestu nogu. Samo su prozvale „sirenama“ zbog iznimne sličnosti s tim prekrasnim bićima.
„Niste nam objasnili tko su Noire.“, rekla sam.
„Snježne vile.“, odgovorila mi je Dell. „Nisu nimalo slične običnim vilama. Snježne vile su veoma sitne, otprilike veličine laboratorijskog miša. Iznimno su inteligentne, britkog su jezika i dosta lukave.“
Amelie je poslužila čaj, a zatim sjela i zajedno s nama pozorno slušala.
„Skrivaju se u šumama na ovim područjima i veoma ih je teško pronaći.“, nadovezao se Corvus.
„A zašto ih uopće tražite?“, Amelie je upitala Corvusa.
„Jer se kod njih nalazi Kristalni Prah bez kojeg ovo čarobnjaštvo nema budućnosti.“
Ostala sam zatečena onime što je Corvus rekao. Nije slutilo na dobro.
„Kristalni Prah?“, izjasnila se Melanie. „Što je to?“
„Sjednite.“, Dell je odlučila sve objasniti, očito. Suprotno od Amelie, May i Melanie, odlučila sam ostati stajati. Nakon nekoliko sekundi, Dell je nastavila: „Noire su veoma pažljive kao majke - kada snesu malena jajašca, skriju ih na dobro zaštićeno mjesto. Jaja nisu poput onih običnih, naprotiv, ona rastu i do tridesetak centimetara promjera. Potrebno je četiri puna mjeseca da se mala Noira izlegne. Zbog toga ih majke skrivaju, da ih zaštite.“
Ništa mi nije bilo naročito jasno. „Kakve to veze ima s Kristalnim Prahom?“, upitala sam.
„U ljuskama jaja iz kojih se Noira izlegne nalazi se Kristalni Prah.“
Nisam znala što bih rekla.
„Što će vam uopće taj Kristalni Prah?“, znatiželjno je upitala May.
Dell je pogledala u Corvusa, kao da od njega traži dopuštenje za ono što želi reći. On joj je kimnuo. „Kristalni Prah daje moć Kristalima. “, rekla je. „Teško je za objasniti…“
„Znamo sve o Kristalima.“, prekinula ju je Amelie.
Corvus i Dell začuđeno su se pogledali.
A onda smo im objasnile što zapravo radimo ovdje.
* * *
Najednom sam se probudila mokra. Gornji dio pidžame lijepio mi se za leđa. Kosa mi je bila također mokra, a lice užareno pod dodirom ruke. Osjećala sam se čudno, uplašeno. Usamljeno.
„Amelie?“, izustila sam, tražeći svoju najbolju prijateljicu. Uvijek me znala umiriti.
„Što je, draga?“, odvratila mi je.
Naglo sam se podigla u sjedeći položaj, a ona je ležala na krevetu do moga. Zlatna kosa joj je bila raspuštena, a noge bose. Sam pogled na nju znao me je umiriti. Ali ne i ovoga puta. „Što se dogodilo?“, zbunjeno upitam.
„Ne znam.“, nasmijala se. „Ti meni reci.“
„Kao da sam nešto sanjala… ali ne znam što. Samo… očito da nije bilo lijepo.“
„No, sve će biti oke. Malo si se uplašila i to je to.“, rekla je. „Idemo na doručak, hajde.“
Dvadeset minuta poslije bile smo u boravku, gdje smo svi zajedno doručkovali.
Sve se odvilo u trenutku. Odjednom sam začula pucketanje poput vatre. U zraku iznad stola pojavila se zelena, blještava svjetlost koja je u trenutku nestala. Iza sebe je ostavila pismo koje je ostalo lebdjeti u zraku.
Amelie ga je uzela. „Dolores Angela Thunder“, potiho je rekla. „Naslovljeno je na tebe, Ang.“, nastavila je, usput mi pruživši pismo. „Uzmi ga.“
Nerado, ali s malom dozom znatiželje užurbano sam rastrgnula crveni pečat te otvorila pismo.
Draga Angela,
žao mi je što ti ovo moram sročiti u pismu, no nije moglo biti drugačije.
Moraš poći.
Večeras u 20:00 budi ispred kuće.
Maggie je već ondje.
Znam da bi me sada vjerojatno gađala dinbomitom* ili nečim sličnim jer ti ništa opširnije ne mogu reći, no zbilja je opasno u pismu sve potanko objašnjavati. Već su počeli presretati sove. Ubrzo ćeš sve saznati.
Oprosti mi.
Znam da ćeš jednoga dana razumjeti.
P. S. – Ponesi K.
Andrews.
„Što piše?“, upitala me Amelie.
Pružila sam joj pismo u ruke.
„Što se uopće događa?“, rekla je May nakon što je Amelie naglas pročitala sadržaj pisma.
„Nemam pojma“, rekla sam, a potom sam se ustala i otrčala u drugu sobu.
Suze su mi počele navirati na oči. U sebi sam vrištala.
Nikada nisam ni pomislila da bi ravnateljica mogla učiniti takvo što. Zaboga, barem mi je mogla objasniti što se događa!, pomislila sam.
Sjela sam na krevet te ljutito razbacala stvari s noćnog ormarića. Amelie je ušla u sobu.
„Smiri se, Angie.“, smireno mi je rekla.
Nisam se mogla smiriti. U meni je vrvio bijes.
„Am, kako ću ja bez vas?!“
A onda sam se rasplakala.
Amelie me čvrsto zagrlila. Milovala mi je kosu, umirujući me svojim nježnim rukama. „Polako. Samo diši. Sada sam ja tu.“
----------------------
* - vrsta bombica
- 21:02 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
|