utorak, 08.01.2008.
5. poglavlje
Kada bih u ovo doba godine prvi puta posjetila Aquaworld, vjerojatno bih se jako začudila. Pitate se o čemu govorim?
Škola je tek započela, a vrijeme je kao u prosincu. Vijavica. Gusti snijeg svakoga dana napada toliko da čak i gospodina Lowestonea mogu vidjeti svako jutro s lopatom za čišćenje snijega. Jack Lowestone školski je domar još od 1990. godine. Drag, simpatičan. Dobro se drži, obzirom na to da ima 65 godina. Svako jutro ga gledam s prozora kako čisti snijeg, gunđajući sebi u bradu. Optimističan je, dobroćudan. Ponekad me čuje kako se s prozora smijem gledajući ga kako zabacuje snijeg na sve moguće strane. No, tada me ne prostrijeli ružnim pogledom kao što bi to učinila većina profesora, nego mi se nasmiješi. Zato mi je toliko drag. Volim optimističnost.
Jutros, dok smo pomagale profesorici Čarolija da počisti predavaonicu poslije sata, Melanie me upitala kako ga nikada prije nije vidjela na meni, i otkud mi uopće, takav prekrasan privjesak. Naravno, mislila je na Kristal. U trenutku sam se uspjela snaći i rekla joj da mi ga je sinoć baka poslala poštom kao nagradu za odličan uspjeh u prošloj godini na Aquaworldu. Na moju sreću, nisu me 'zaposjeli' grašci znoja po čelu, te stravično mucanje. Ne ide mi laganje.
Još uvijek me muči jedan problem. Nismo 'u potpunosti' pronašle osobu koja treba postati vlasnicom Kristala mira. Neku večer smo o tome u spavaonici razgovarale May, Amelie i ja. May misli kako bi za odgovarajuću vlasnicu trebale odabrati Aishu, iako Amelie ima mnogo bolju ideju: Melanie.
Melanie je draga, dobra. Uvijek je prva osoba za rješavanje problema kada je netko u svađi. Pravi je stručnjak za takva rješenja. I sama nije konfliktna osoba, a uz to, oduvijek smo u dobrim odnosima s njom.
May se, unatoč njezinom prijedlogu o Aishi, složila s našim mišljenjem. Uskoro ćemo porazgovarati s Joy kako bi uvidjele i posavjetovale se s onime što ona o svemu tome misli. Ako se slaže, i Melanie će postati jedna od nas.
* * *
Bila je večer, zapravo, bilo je oko 18:00 sati. Srijeda.
„Još nisam spremna povjerovati u to…“, progovori May zagledana u neku točku na zidu.
„Povjerovati u 'što'?“, zbunjeno upita Amelie.
„Pa u to da imamo Kri…“
„Ma znate o čemu misli…“, iznenada ju prekine Joy.
„Ah, to.“, uzvratim, „Ja sam se donekle navikla na to. Ipak, prošlo je već nekoliko dana od kad smo bili kod ravnateljice.“
May, Joy, Amelie i ja sjedile smo za stolom u Winterloostu, obližnjoj zalogajnici pored Aquaworlda. Učenici su je smjeli posjećivati samo utorkom, srijedom i četvrtkom. Bila je neobično velika za jednu običnu zalogajnicu. No, razlog tome bio je broj učenika u školi. Po Ramoninoj procjeni, Winterloost je bio velik kao predavaonica čarobnih napitaka, a vjerujte mi, ta predavaonica je jako velika. Vjerujem Ramoni, ipak je vrsna što se tiče brojeva.
„Ne shvaćam zašto ja imam Kristal ljubavi…“, došapne mi Amelie, „Ja nikada nisam imala neku veliku ljubav, nemam u tome iskustva.“
Nasmiješim se.
„Am, pa možda ćeš uskoro imati iskustva. Možda te odabrao jer je znao da ćeš se zaljubiti.“, odgovorim joj usput namignuvši.
„Molim te, kakve to gluposti pričaš, Angie?“, uzvrati Amelie.
„Pa da, Angie ima pravo“, započne Joy, „Kristal te odabrao jer…“
„Skrenite temu s Kristala.“, dobaci nam May, „Pogledajte tko ide.“
„Usput, Joy, nas tri moramo kasnije razgovarati s tobom, nasamo.“, napomene Amelie, usput šapnuvši Joy, „O vlasnici posljednjega… “
Joy brzinski potvrdno kimne glavom.
Okrenula sam se prema vratima i ugledala kako Melanie i još jedna izrazito lijepa djevojka čudne, smeđe kose hodaju prema našem stolu. Ugledavši nas, na Melanieinom licu pojavio se široki osmijeh.
Kada su se približile, ugledala sam lijepu, nasmijanu djevojku. Krasila ju je predivna duga kosa i divne oči. Imala sam osjećaj kao da joj upravo iz očiju dopire ta sva simpatičnost kojom je zračila. Jednostavno, imala sam onaj lijepi osjećaj koji je prodirao duboko u mene. Osjećaj da gledam u jednu veoma dragu, osjećajnu i optimističnu djevojku. Njezine oči ipak su mi se najviše svidjele.
„Ljepotice moje!“, pozdravi nas Mel.
„Što je tebi?“, začuđeno ju upita May.
„Što? Pa zar ne smijem biti optimistična i nasmijana?“, sarkastično joj odvrati.
„To se traži!“, odvratim joj, nasmiješivši se.
Melanie mi uzvrati širokim osmijehom.
„Nego, hoćeš li nas upoznati s ljepoticom do tebe?“, upita Amelie.
„Oh, naravno, umalo sam zaboravila.“, odgovori, kucnuvši kažiprstom po svojoj glavi, „Djevojke, ovo je C.J. Upoznala sam je jučer, u hodniku koji vodi do predavaonice Obrane od mračnih sila. Sudarile smo se noseći knjige.“
„C.J.? Tako ti je ime?“, upita ju May.
„Ma, zapravo, pravo ime mi je Charlotte Jane Duerre Foris. Ali draže mi je da me zovu C.J. “
„Charlotte…“, obrati joj se Melanie pokazujući rukom svaku od nas, „Ovo su Amelie Jean Noemie Delacour Austen, May Stox, Dolores Angela Thunder i Joy Delacour.“
„Aha…“, mumljajući joj odvrati C.J.
„Mislim da te nije baš dobro razumjela, Mel.“, započne Amelie, “Ovako će joj biti mnogo lakše zapamtiti. Dakle, C.J., upoznaj May, Joy, Angie, i mene, Amelie. No, možeš me zvati i Am.“
Charlotte kimne glavom, dajući nam znak da je zapamtila naše nadimke.
„Pričaj nam o sebi, C.J.“, kaže May.
„Pa…Zapravo ne znam što bih vam rekla. Na 6. sam godini u Pinkstaru. Volim svoje prijatelje, jako cijenim iskreno prijateljstvo. Volim život.“
* * *
May i ja hodale smo uz stepenice koje vode do ženskih soba učenica doma Delije Dragonfly. Veliki zidni sat u hodniku pokazivao nam je da je 19 sati i 40 minuta.
Vraćale smo se iz školske knjižnice, a prije toga smo svo vrijeme bile u Winterloostu, zabavljale se razgovarajući s C.J.
C.J. je jako pametna, druželjubiva i smirena osoba. Ali, isto tako, vesela je i razigrana. Svidjela mi se odmah kad sam je ugledala, zračila je optimizmom. Slične smo.
„C.J. je draga, zar ne?“, obratim se May.
„Da, jako je simpatična. Ima divne oči.“, odgovori mi.
Stigle smo na kat na kojemu se nalazi naša soba, no May me iznenada povukla za ruku, lijevo od sebe pokazujući mi skupinu mladića i nekoliko djevojaka. Stajali su pored oglasne ploče Dragonflyja.
Približile smo se grupi kako bi uvidjele što se događa, te oko čega prave toliku buku. Proguravši se između mnogo visokih, starijih mladića i nekoliko niskih djevojke, ugledale smo kako na oglasnoj ploči, prekrivši onu o novom rasporedu predmeta, visi nova obavijest.
Kvalifikacije za Podvodnog igrača u sportu Underwater, za dom Delije Dragonfly, neće se održati. Planirano je da se kvalifikacije održe prekosutra, tj., u subotu poslijepodne, no, zbog neplaniranoga snijega i velike vijavice, to neće biti moguće. Dakle, kvalifikacije će se održati slijedeći tjedan, u nedjelju, u 14 sati.
Unaprijed se zahvaljujem na strpljenju!
Kapetan ekipe,
Peter Brown
Uputila sam topli smiješak prema May.
Napokon mi se upalila 'lampica'.
* * *
„May!“, viknula je Amelie nakon što smo ušle u našu blagovaonicu, „Melanie, Joy! Gdje ste? Ima li koga?“
U Aquaworldu, troje učenika koje se nalaze u istoj spavaonici, imaju i svoju zajedničku blagovaonicu. Tako smo Amelie, May i ja imale svoju. Spavaonicu i blagovaonicu povezuje jedan kratak hodnik. U blagovaonici smo mogle pisati zadaću, zabavljati se na razne načine. Blagovaonica je nešto poput društvene prostorije, samo manja. U nju su mogli ulaziti i drugi učenici, iz bilo kojega doma.
Odložila sam svoj kaput na vješalicu, nakon čega sam začula kako se May nekome obraća.
„Ah, tu si!“, reče, „Već sam se zabrinula!“
Zaputila sam se prema spavaonici, odakle sam čula kako Amelie i May razgovaraju. Amelie je ležala na krevetu, čitajući Anu Karenjinu, prekrasno djelo, kako ona kaže. Napomenuti ću još da je ta knjiga djelo bezjaka.
Amelie je bila blaga, jednostavna osoba, često nasmijana. Voljela je tišinu, smirenost. Draže joj je bilo slikati ili svirati u samoći, nego biti u velikom, glasnom društvu. Iako smo bile potpuno različite, voljele smo jedna drugu. Možda sam baš zbog toga obožavala njezinu osobnost.
„Mislila sam da su ovdje s tobom Joy i Melanie. Pa zar nisi s njima otišla nakon onoga u Winterloostu?“, upitam ju.
„Da, ali one su otišle prije pola sata, otprilike. May, zašto si tako neobično vesela?“
„Čuj ovo! Angie ipak ide na kvalifikacije!“
* * *
Ja to mogu. Ja to hoću. Shvatila sam da uvijek treba pokušavati, truditi se. Ništa se ne može postići ako ne pokušavamo. Šanse da će se dogoditi nešto što žarko želimo su velike ako vjerujemo u to, i, naravno, ako vjerujemo u sebe. Zato sam odlučila otići na kvalifikacije. Vjerujem u to. Vjerujem u sebe. Ako se razočaram i ne uspijem postići ono što sam naumila, barem ću znati da sam se trudila, da sam pokušala.
Tu su i moji prijatelji. Oni će uvijek biti uz mene. Bilo da mi treba nešto pomoći, hrabriti me, tješiti me, plakati ili smijati se sa mnom.
Zato znam da će sve biti u redu.
- 11:13 -
Komentari (55) -
Isprintaj -
#
|
|