utorak, 02.12.2008.
8. poglavlje
*maggie, hvala ti.
„Što?!“, uzviknula sam preneraženo, nadajući se da sam pogrešno razumjela ili rastumačila neočekivane riječi svoje prijateljice. Položila sam joj ruke na uzana ramena i približila lice njezinome, nesvjesno zagrizavši donju usnicu. „Šališ se, zar ne?“
„Ne, Angie“, uzdahnu Aisha i tromo se istrže iz moga stiska, brišući malenu suzu rukavom svilene košulje. Blijedo joj je, ljepuškasto lice bilo razderano od boli, kao da se suzdržavala od vrištanja, znajući da taj impuls tuge sada ne bi imao smisla.
Pomislila sam da ću se svakog trena srušiti od šoka i nevjerice, zato sjedoh na rub svoga kreveta i pokušah uskladiti ritam disanja. Bezuspješno.
„Ali... ali...“, promucala sam, promatrajući ju kako svim silama nastoji izbjeći moj molećivi pogled i gipkim, ubrzanim pokretima trpa preostalu odjeću u platnenu torbicu s motivom snjegovića. „Zašto odlaziš?“
Aisha naglo zastade; na slabašnom, treperavom svjetlu neonskih lampica doimala se poput statue. „Moram.“ Njezin se gorki šapat stopio a tišinom u spavaonici, te im se više i nisu razaznavala rubišta. Iako mi je stajala okrenuta leđima, primijetila sam da se trgla i pomjerila fokus svojih bezizražajnih zjenica na bjelokosni strop. „Moji roditelji... ja... tata je dobio posao u Parizu... vidar... pohađat ću Beauxbatons... ne žele da budem predaleko od njih…“ Njezino mrmljanje utihnu, ostavljajući misli i rečenice potpuno nejasnima i nepovezanima.
Uzdahnula sam, osjećajući kako i meni suze naviru na oči. „Žao mi je. Zbilja...“
Ona me neočekivano prekide. „Ja... moram još otići po neke stvari...“, izustila je drhtavim glasom i, darujući mi tek jedan kratak, no bolno tužan pogled, izgubila se u tami uzanog hodnika što je odvajao spavaonice od društvene prostorije.
Poželjela sam pohitati za njom, utješiti je, no tijelo i razum mi se nisu željeli usaglasiti. Umjesto toga, obujmivši rukama koljena, promijenila sam položaj na krevetu i tupo se zagledala u rupicu na baldahinu što se lelujao pred mojim zastakljenim očima.
Zašto imam osjećaj da mi je lagala?
* * *
Preostala mi je noć, naš jedini stvarni preostatak iza preintenzivnog dana, noć
sumnji i pitanja u ispravnost i pravičnost svega što učinimo i ne učinimo u
ludim kovitlacima nastojanja. A ja sam nastojala shvatiti. Razumjeti. Ali nisam mogla; razlog Aishinog odlaska i preneražen izraz njezina lica nisu se uklapali u slagalicu koju sam, očito bezuspješno, pokušavala posložiti. Prizori naših vedrih, jutarnjih razgovora i nestašnih spački pod odmorima koje sam u svojoj glavi etiketirala kao nevažne sada su mi se ponovno pojavljivali u mislima, povremeno isprekidani sjećanjima na razgovor od prethodne večeri.
Ne želim da ode. Ne želim ju izgubiti.
Moju misao prekide melodičan, tih glas. Ameliein glas. Nježno me je prodrmala, povukavši rub toplog pokrivača u koji sam se umotala. „Angie, probudi se...“
Nevoljko otvorih lijevo oko i susreh se sa njezinom dugom, valovitom kosom boje rastopljenoga zlata. „Am, što je sad...?“, promrmljala sam i glasno zijevnula, zaboravljajući staviti ruku na usta. Iako sam noćas vodila unaprijed izgubljenu bitku sa nesanicom, nisam željela prekinuti ugodu stvorenu ušuškavanjem na udobnome krevetu i osluškivanjem balade mahnitoga vjetra koji je vani pustošio sve pred sobom.
Amelieine se ružičaste usnice raširiše u smiješak; nije to bio onaj široki, veseli osmijeh kojim je ispunjavala moje dane, već samo bljedunjavi, refleksni titraj kojim je pokušala razbiti sjenu strepnje u svojim nebeskoplavim očima. „Ravnateljica nas želi vidjeti.“
* * *
„Gdje su ostale?“
Kao i obično, ravnateljica je razgovarala s nama okrenuta leđima, tako da nisam mogla zamijetiti kakvo djelovanje na nju ima to što se upravo spremala saopćiti. Njezin kabinet je bio osvijetljen samo sićušnom bakljom što je počivala na centralnom zidu, rasipajući zlatastu svjetlost po mramornom tlu i ravnateljičinoj nepomičnoj figuri. Svoju je tamnu kosu isplela u dugu, urednu pletenicu koja joj je padala niz leđa ogrnuta svijetloplavim plaštom, a ruke ukrašene srebrnim narukvicama je karakteristično oslonila o bokove, ne odvraćajući nedefiniran pogled sa prozora.
A što mislite gdje su? Tri su sata ujutro!, proletjelo mi je kroz glavu dok sam nestrpljivo cupkala, ali sam prešutjela niz odgovora; niti jedan nije bio odviše ljubazan.
„Spavaju, profesorice. Ako želite, mogu...“, započela je Amelie ljubazno i pokazala rukom u pravcu kule, no ravnateljica je nestrpljivo sasjekla njezinu ponudbu u korijenu.
„Nema potrebe.“ I dalje stojeći kraj odškrinutog prozora, pomjerila je svilenkasti zastor i dopustila mjesečini da joj obasja mramorno lice. Njezin prodoran, hipnotički glas je, na neki čudan način, umirujuće djelovao na mene. „Vi ćete im prenijeti.“
„Što to?“, upitala sam, zijevnuvši.
Ravnateljica se okrenu, pri čemu joj gusta pletenica napeto poskoči na leđima. Prišla mi je i – blago se sagnuvši kako bi nam lica bila u istoj razini – zavjernički položila ruku na moje rame. „Djevojke, došlo je vrijeme da se dokažete.“
Refleksno sam se okrenula prema Amelie, ali na njezinome licu pronašla sam samo još jedan čudni izraz lica, izuzev svojega. Obje nismo imale pojma o čemu se konkretno radi.
“Dokažemo? Kako to mislite?”, upitala je Amelie. Zatim je, očito shvaćajući da ovo neće kratko trajati, laganim pokretom ruke povukla stolicu i sjela.
Ravnateljica je napravila četiri graciozna koraka, a potom je okrenula leđa vratima, gledajući ravno u nas. Stavila je ruke na bokove i duboko uzdahnula. “Možete li mi jamčiti da ćete barem pokušati shvatiti?”
Nesigurno smo protresle glavama u znak potvrde na ono što je upitala.
Još jednom je snažno uzdahnula, a zatim sjela na svoju kraljevsku, od leda izrađenu fotelju, s mnogim urezima i raznim zapanjujućim oblicima na svojoj površini. “Situacija je iznimno komplicirana i suviše ozbiljna za budućnost čitavog čarobnjačkog svijeta.”
Osjetila sam kako se Amelie naglo promeškoljila, no i dalje iznimno pažljivo slušajući.
“Upravo smo saznali da je Amaranth okupiran.”, užasnuto je izustila, uperivši svoje velike, sjajne oči u ledene kocke koje su činile tlo njezinoga ureda.
U sebi naglo osjetih nekakav čudan pritisak, nešto što mi nije dalo da izustim ni riječi, a zatim sam snažni, treperavi drhtaj prolomi se mojim usnama. Uhvatila me panika na samu pomisao da me obuzeo strah.
* * *
Prolazeći mračnim hodnikom s ciljem povratka nazad u spavaonice, naglo sam osjetila Amelieine tople, mekane, iznimno gipke prste kako pokušavaju pronaći uzvrat stiska moje ruke. Užurbano smo koračale, kao da smo smatrale da će svi problemi nestati ako samo ubrzamo korak.
“Ujutro ili sada?”, izustila je Amelie, okrenuvši glavu prema meni. Pramen meke kose graciozno joj padne preko ramena.
Pokušala sam sabrati misli na bilo koji način, no nikako nisam upjela u svome naumu. “Um…”, zbunjeno joj odvratim. Osjetila sam kako mi lice naglo postaje blijedo; u ovoj situaciji zaista nisi morao biti genijalac da to shvatiš. “Mislim da bi ipak bilo bolje da pričekamo do jutra. U redu bi bilo da ih barem pustimo da mirno odspavaju, ipak, možda će ovo biti posljednja prilika za takvo što.”
* * *
Laktovima sam se polagano pridigla iz kreveta, bacivši naglo pogled kroz prozor, pritom ugledavši sivo, čeznutljivo nebo. Amelie je bila obučena, kose pokupljene u urednu, dugu pletenicu, te tako sređena bespomično sjedila na rubu svoga kreveta, pogleda uprtog u pod. “Oh, pa ti si već budna.”, tiho sam rekla.
Amelie se naglo trznula, i na trenutak je izgledalo kao da prije nekoliko trenutaka oko nje ništa nije postojalo. Žalosno me pogledala. “Ona je otišla.”
“Š-što?”, zbunjeno upitah. Kako mi je u mislima još uvijek bilo samo ono što nam je ravnateljica noćas rekla, naprosto nisam mogla pomišljati na išta drugo.
“Aisha. Samo je otišla. Samo tako.”
Prisjetila sam se jučerašnjeg razgovora Aishe i mene, njezine boli i tuge iz razloga što je prisiljena otići, te moje nevjerica i šoka, no i sumnje. Bez obzira na to koliko je sve bolno bilo u tome trenutku, sada sam samo žarko željela da mi to trenutno bude najveća misterija i problem. Upravo tako, samo sam mogla poželjeti, no nije bilo tako. “Znala sam da mora otići. Ali…”
“Bez pozdrava.”, prekinula me.
Nisam imala potrebu, a ni dovoljno snage za odgovor ili, bolje rečeno, nekakvu besmislenu rečenicu koju bih izustila ispustivši samo nekoliko riječi iz svojega grla.
Ustala sam se iz kreveta, nakon čega sam mehanički počela navlačiti traperice i zelenu tuniku s cvijetnim uzorkom na sebe. U spavaonici smo Amelie i ja sada bile posljednje, na temelju čega sam zaključila da su ostale djevojke na doručku. Napokon obavivši sve što je potrebno za jutarnje spremanje, s Amelie sam se zaputila u salu.
Kako nisam pošteno sklopila oka preostali dio noći nakon razgovora kod ravnateljice, nisam osjećala glad. Usta su mi bila izuzetno suha i ispucala, pa sam popila čašu soka od borovnice.
“Moramo razgovarati.”, rekla je Amelie, zatim pogledavši May, Irmu i Melanie. Uzvratile su joj zbunjenim pogledima.
Očito nisu u pravom pogledu shvatile o čemu se barem dijelom radi, pa je May samo nebitno upitala: “Reci, što je?”, a zatim zagrizla slasni kolač od jabuke.
“Moramo razgovarati.”, procijedila sam kroz zube, izrazito naglašivši posljednju riječ. Uhvatila sam svoj Kristal, počevši ga prevrtati među prstima, pokušavajući podariti nekakvu znakovitost onome što sam maloprije rekla.
Irma se naglo ustala, a za njom Melanie i May. Zajedno smo se užurbano uputile prema spavaonici.
* * *
“Kako to misliš okupiran?!”, upitala je Melanie, zatim pokupivši svoju glatku kosu, svezavši je u neuredan rep.
Živčano sam protrljala ruke o hlače, osjetivši kako mi se dlanovi nemilosrdno počinju preznojavati. “Cathrina je okupila vojsku i zauzela Amaranth. Počelo je.”
“Što?!”, upita May. Njezine kestenjaste oči uplašeno su bile uprte u moje, poput pogleda tužnoga laneta koji čeka na smrt.
Bilo mi je iznimno nepojmljivo i naizgled neprihvatljivo sve ovo što se događa – osjećala sam veliki strah, strah za sebe, ali i, naposljetku, za svoje prijateljice. Pokušavala sam izbiti iz misle sve one ružne strahove i gomile pitanja… Bila sam spremna učiniti bilo što kako bi se riješile ovog tereta koji nam trenutno pritišće leđa; tereta koji nam je neprestano naglašavao da je čarobnjački svijet u našim rukama.
“Najbolje je da se odmah počnemo spremati.”, izusti Amelie, naglo prekinuvši odvratnu tišinu. “Večeras krećemo.”
- 20:37 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
|