srijeda, 24.12.2008.
9. poglavlje
*post je kratak iz ovog razloga; ovo 9. poglavlje je na neki način prijelazno poglavlje u radnju priče, pa zato nisam mogla napraviti duže. i, još nešto. ovdje se ne koriste nazivi za čarolije kakvi su u harryju potteru. sama sam sve osmislila. i, da, sretan Božić! :)
"Change has a considerable psychological impact on the human mind. To the fearful it is threatening because it means that things may get worse. To the hopeful it is encouraging because things may get better. To the confident it is inspiring because the challenge exists to make things better." King Whitney Jr.
Moj ručni sat govorio mi je da je 21:30. Sve smo već bile spremne, i sada smo ubundane sjedile u predvorju ravnateljičinog ureda. Nije bilo teško primijetiti kako je May bila izuzetno nervozna; neprestano je cupkala nogom, te se ustajala sa svoga mjesta i bezazleno hodala u krug. Amelie je zamišljeno gledala u neku točku na podu, a Irma je od nervoze užurbano prelistavala stare primjerke Ledenog Vjesnika. May se odjednom ponovno naglo dignula sa svoga mjesta, ali je ovoga puta uspjela srušiti staklenu vazu sa stola, koja se potom razbila u gomilu sitnih komadića na prozirnome ledu koji je sačinjavao tlo.
„Kvragu!“, uzviknula je, nespretno pokušavajući pokupiti komadiće stakla s poda.
Amelie je izvukla svoj štapić iz džepa svijetlo plavoga kaputa, uperila ga u razbijeno staklo, te smireno izustila: „Ancrus levitus!“
Staklo se vinulo u zrak, nakon čega se ponovno sklopilo u savršenu vazu.
„Ne mogu vjerovati da sam zaboravila da to mogu učiniti.“, reče May. „Am, ne znam što bih bez tebe.“
Amelie se blago nasmiješila. „Zato sam ja uvijek tu.“
„May, daj se smiri, preklinjem te.“ Prišla sam joj, a zatim sjela u naslonjač do njezinoga.
Okrenula se prema meni, uperivši svoje prekrasne oči u moje. „Strah me. Cure, strah me za sve nas. Tko zna kako će sve ovo završiti.“
Amelie ju je uhvatila za ruku. „Draga, znam da se brineš. Svi se mi brinemo.“, nježno joj je rekla. „Sve ovo nije još ni počelo. Nemoj razbijati glavu takvim pitanjima. Ponavljam ti; ništa još nije ni počelo, ne razmišljaj o tome kako će završiti.“ Amelie me zatim pogledala, a ja sam u njezinome pogledu vidjela hrabrost, volju, želju… Vidjela sam nadu. Naglo se okrenula prema May. „U redu, srećo?“, upitala ju je.
May je tužno izdahnula. „U redu.“
Ravnateljica je već dvadesetak minuta bila u svome uredu, a nama je poručila da je pričekamo. Zanimalo me što radi. Kristal sam držala u ruci, a nekoliko trenutaka kasnije stavila sam ga oko vrata. Na sebi sam imala obične traperice, bijelu vestu i svoj zeleni kaputić.
Svaka od nas pored sebe je imala svoj kovčeg s odjećom i svim stvarima koje smo ponijeli u Aquaworld. Sada je naša spavaonica bila potpuno prazna. Na jedan djelić sekunde upitala sam se hoćemo li se ikada vratiti u nju.
Otvaranje vrata prenulo me iz misli.
Ravnateljica se zatim našla usred prostorije, krasio ju je prekrasan dugi, bijeli kaput, a svoju zlatno-plavu kosu svezala je u urednu pletenicu, koja joj je sezala gotovo do struka.
„Djevojke, ispričavam se što ste toliko morale čekati.“, rekla je, prekriživši ruke na prsima. „Možete poći za mnom u perivoj škole, gdje vas već čeka vaš vodič.“
„Vodič?“, upita Melanie.
„Da, draga.“, smireno joj odgovori. „Johnny će paziti na vas, voditi vas putem kojim trebate ići, i pomagati vam ako se nađete u nevolji.“
Super. Samo nam još treba i tjelohranitelj, pomislim.
A zatim se May nasmijala.
* * *
„Johnny Caius.“, rekao je, a zatim mi uljudno pružio dlan u znak službenog upoznavanja.
Ispružila sam ruku, a bez obzira na njegov čvrsti stisak nije bilo teško primijetiti koliko su mu dlanovi bili topli. „Dolores Angela Thunder.“, uzvratila sam. Vjetar je zatim snažno zapuhao i zamrsio mi kosu. Bijeli šal pokrivao mi je gotovo polovicu lica. „Drago mi je.“
Nakon što se upoznao s ostalim curama, ravnateljica nas je krenula ispratiti. „Ravnateljice Andrews?“, uzviknula je najednom Amelie, pomalo uplašeno.
Ravnateljica se okrenula, a snijeg je zacvilio pod njezinim čizmama. „Da?“
„Što je s našim obiteljima? Kako ćete njima sve ovo objasniti?“, upitala je Amelie.
„Oni ne smiju ništa saznati.“, započela je. „Ne smijete im se javljati, komunicirati s njima niti bilo što slično. Ja ću im povremeno slati pisma, kako ne bi ništa posumnjali. I ovo zbilja mislim ozbiljno, djevojke. Ako učinite nešto od ovoga, mogle bi ozbiljno ugroziti svoje živote.“
Pogledala sam Irmu. Njezine oči bile su širom otvorene, ali pogled joj je izgledao potpuno smiren. Voljela sam tu njezinu sposobnost. Mogla je vlastitim pogledom umiriti moju neobuzdanu paniku.
„Znači, oni neće ništa znati o ovome?“, ubacila se May.
„Apsolutno ništa.“ Ravnateljičin glas bio je hladan, odrješit.
„A što je s našim prijateljima ovdje u školi?“, ljutito sam upitala. „Zaboga, Ramona će umrijeti od brige!“
„Ne brinite se za to.“, odvratila mi je. Sada je bila okrenula leđima, gledajući u visoke zidine Aquaworlda koje su se doimale kao da sežu do najvišeg oblaka.
Nije mi se svidio njezin odgovor, ali odlučila sam odustati od daljnjeg ispitivanja.
Vrijeme se doimalo neukrotivim; velike pahulje kao da su se strašno žurile da što prije stignu do tla, a činilo se da vjetar vrišti.
„Vrijeme je.“ Okrenula se, pogledavši me ravno u oči. „Djevojke, želim vam svu sreću. Bit će vam potrebna.“
A onda smo se bez riječi okrenule i zaputile se za Johnnyjem.
- 19:09 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
|