utorak, 20.11.2007.
1. poglavlje
Tmurna magla nadvijala se nad planinom, i sve je izgledalo tako tužno. Sjedila sam na drvenoj klupi pod starim hrastom u dvorištu Aquaworlda, dok su bijele pahulje polako padale na moje bezizražajno lice i na moje promrzle ruke. Bilo mi je užasno hladno, ali jednostavno mi je trebalo barem malo svježeg zraka i dobre, stare tišine. Morala sam se maknuti iz sve one nepodnošljive buke u društvenoj prostoriji. Tišina me uvijek smirivala. Mir me smirivao. S obzirom da je hladna zima, mrak je već polako počeo padati.
Razmišljala sam o tome da napišem pismo mami. Ipak je ona sad, otkako je tata otišao na poslovni put u Francusku, sama. Mislim da će joj biti lakše ako joj se barem pismeno javim. Nakon dvadesetak minuta sjedenja pod stablom hrasta i buljenja u jednu točku, otišla sam po komad pergamenta, jednu omotnicu i pero, a zatim se uputila u školski sovinjak. Sjela sam za stol u kutu sovinjaka koji je služio za pisanje pisama, i počela pisati:
Draga mama,
Javljam ti da je ovdje u Aquaworldu sve u najboljem redu. Imamo novu profesoricu iz Preobrazbe; malo je starija, a ime joj je Dennise McLarenn. Čini mi se draga, a čak i nije stroga. Oh, da, ima i još jedna vijest. U vezi ravnateljice Johnson događa se nešto čudno. Nema je u već nekoliko dana. Tu mi je nešto sumnjivo, zanima me što se događa. Znaš li ti nešto o tome? Kod nas je već počeo padati pravi snijeg, sve izgleda predivno. Ja sam dobro, iako malo kašljucam, možda se uskoro pojavi i malena gripica, no, nemaš razloga za brigu. Kako si ti? Kad se vraća tata? Ima li što novo u gradu?
Puno te volim,
Tvoja Angie
Presavinula sam pergament i stavila ga u omotnicu. Zavezala sam pismo jednoj školskoj kukuviji oko noge, objasnila joj kome treba odnijeti pismo i vratila se u društvenu prostoriju Dragonflyja.
Skoro svi su već otišli u spavaonice, samo je nekolicina učenika još sjedila, vjerojatno dovršavajući zadaću koju još nisu napravili. Sjela sam na jednu od fotelja uz kameni kamin u kojem je plamsala predivna vatra. Malene crvenkaste iskrice iskakale su iz kamina i padale na kameni pod koji nije bio prekriven tepihom. Razmišljala sam… Hoću li ja ikada uspjeti otvoriti nekome svoje srce? Hoću li se ikada prestati bojati toga da će me netko povrijediti?
***
I tako, sjedeći na fotelji i razmišljajući, začula sam nekakve glasove. Izgledalo je kao da dolaze iz školskog perivoja. U početku se nisam obazirala na glasove, no s vremenom su bivali sve glasniji i izražajniji. Kao da se netko raspravljao. Ustala sam se i nagnula na prozor kako bih uvidjela što se zapravo tamo vani događa. Glasno se čulo kako dvije žene o nečemu razgovaraju u perivoju, no nikako nisam mogla razabrati tko su one. Kako i sama znam da sam užasno znatiželjna, nisam mogla izdržati a da malo ne poslušam o čemu razgovaraju...
„Ne! To je neprihvatljivo!“
„Kako možeš nešto tako reći! I sama znaš da je najbolja ideja da srebrna kutija magije bude kod tebe!“
„Rekla sam ne! Ja ne mogu prihvatiti toliku odgovornost!“
To je profesorica McLarenn!, pomislila sam razaznajući profesoričin glas.
„Ali, previše je riskantno da kutija bude kod mene! I sama znaš koliko je vrijedno ono što je u njoj, i koliko to zapravo znači za čitav čarobnjački svijet!“
„Ali...“
„Nema nikakvog "ali"! Tako smo odlučili na vijeću, i tako je za sve najbolje. Aquaworld je jedno od najsigurnijih područja u čarobnjačkom svijetu!“
„U redu. Ali samo privremeno dok ne odlučimo što ćemo kasnije.“
„Hvala ti. Ne znamo što bismo bez tebe.“
„Da, da... Sada idi, da te netko ne bi vidio!“
Žena je nestala aparatirajući se.
Nikako nisam mogla sabrati misli, uporno me onaj osjećaj znatiželje grizao iznutra. Što je srebrna kutija magije? Tko je ona žena?
***
Nemirna uma, otišla sam na počinak.
- 22:30 -
Komentari (75) -
Isprintaj -
#
|
|