srijeda, 30.01.2008.
7. poglavlje
“U kotlić dodajte četiri dlake japanskoga daždevnjaka, sedam kapi paukove krvi, te žabin jezik.”, rekla je profesorica Hariss.
Učenici Pinkstara zajedno su s nama slušali predavanje Čarobnih napitaka.
Pored mene, prstima prevrćući Kristal, sjedila je Melanie.
“Jesi li ikada razmišljala o tome što se zapravo dogodilo s Ewom? I…gdje je Cathrina?”, upitala me laganim šapatom.
“Melanie!”, tiho sam se proderala, “Koliko puta smo ti cure i ja rekle da ne spominješ ništa o tome na nastavi, a pogotovo kada nekoga osim nas ima u blizini!”
“Ma, daj, nemaju pojma o čemu razgovaramo. Osim toga, nitko nas i ne čuje.”, reče sa smiješkom.
“Dvije gospođice u zadnjoj klupi neka se stišaju!”, uzvikne profesorica Hariss.
“Da…Vidim kako nas nitko ne čuje…”, sarkastično se obratim Melanie.
Ubacila sam sastojke u kotlić, te nastavila s radom.
Na kraju sata C.J. je za Pinkstar zaradila petnaest bodova, dok je Amelie za naš dom zaradila dvadeset bodova. Naprosto je izvrsna je u Čarobnim napicima.
* * *
Već je petak. Oh, kako je ovaj tjedan brzo prošao.
U nedjelju su kvalifikacije.
Vježbala sam nekoliko sati ovih dana, iako nisam ulagala prevelik trud u svoje vježbe.
Mnoge mi misli lutaju glavom.
Melanie se donekle dobro ‘uklopila’.
Često promatra Kristale, nadajući se kako će pronaći neku tajnu na njima.
Otkako je postala Vlasnica, vesela je, nasmiješena još više nego prije.
‘Knjiški moljac’ je jako uporan.
Mislim na Amelie. Toliko voli knjige da ju gotovo uvijek mogu vidjeti s nosićem zabijenim u stranicu nekog debeljuškastog romana.
S Joy je neki dan posjetila Aquaworldsku knjižnicu. Pronašla je knjigu o povijesti čarobnjačkog života na ovim prostorima.
Nažalost, tamo je pronašla samo ono što nam je ravnateljica Andrews već ispričala.
Aisha je ovih nekoliko dana zamišljena, čini se kao da će svaki čas zaplakati.
Često mijenja raspoloženja, tužna je, a ne priča s nikim osim s Joy.
Zbilja ne znam što se događa, pokušat ću popričati s njom.
May.
Ona je kao pčelica.
‘Zuji’ po društvenoj prostoriji i spavaonici, sva onako umiljata, vrckava.
Luckasta.
Omiljena.
A ja?
Hm…S mojim Kristalom ništa se čudno ne događa, na njemu nisam ništa tajanstveno zamijetila. Sve to me sve više zabrinjava.
Što ako mi nismo trebale postati Vlasnice?
* * *
“May, gdje si mi sakrila pidžamu?”, razljućeno sam upitala prevrćući jastuk i odjeću kako bih pronašla ono što tražim.
Bila je večer. Amelie je u društvenoj prostoriji čitala bezjački roman, dok smo se May i ja spremale za spavanje.
Bila sam užasno umorna, oči su mi se same od sebe sklapale.
Bio mi je potreban jedan slatki san.
“Nemam pojma gdje je. Otkud ti uopće pada na pamet da bih ti ja mogla sakriti pidžamu?”, odgovori mi May.
“Khm, khm?”
“Angie, zbilja ne znam gdje je.”
“U redu. Idemo ispočetka. May, jesi li možda vidjela moju zelenu pidžamu?”
“Nažalost, ne. Pitaj Amelie.”
“May Stox, ako mi smjesta ne kažeš gdje je, više nikada…”
“Druga ladica u ormaru za donje rublje.”
“Znala sam.”
“A da mi zahvališ?”
“Dobar pokušaj.”
Obukla sam se, otišla oprati zube, a zatim legla u krevet, s namjerom da što prije zaspem.
Moj krevet nalazio se do prozora, Mayin je bio u sredini, a Ameliein do vrata.
May je već ležala u krevetu, licem okrenuta prema meni, tj., prema prozoru.
“Angie, sviđa ti se Maddox, zar ne?”, upitala me.
Pokušavajući izbjeći odgovor, pravila sam se da sam već zaspala.
“Meni možeš reći.”
Ponovno muk, tišina.
“Molim te, ne pravi se da spavaš, sa mnom uvijek možeš pričati o takvim stvarima. Ipak sam ja stručnjak, zar ne?”
“Da. Motaš mnogo njih oko malog prsta.”, nasmijem se.
“Nije to baš tako, znaš”, odgovori mi, “Neki mene vrte oko malog prsta…Nego, kod tebe smo stali. I?”
“Priznajem, Maddox mi se sviđa.”
“Na koji način?”
“Pa…Sprijateljili smo se.”
“Samo to?”
“Sviđa mi se njegov karakter. Nasmijan je, duhovit.”
“Što još?”
“Gotovo savršen.“
“A, ne, ne, ne i ne! Nikada nemoj misliti o nekome da je savršen. Pogotovo o nekome dečku. Savršena osoba ne postoji, budi uvjerena u to. Iako, mnoge teže savršenstvu.”
“Da.”
“Jesi li sigurna u to što govoriš o njemu?”
“Znam, znam, tek smo se upoznali, ali osjećam nešto.”
“Nije valjda ljubav?”
“Ne. Nikako. Ja se ne želim zaljubiti. Barem ne još.”
“Kako to misliš?”
“Ne, ne mislim na svoje godine, nego na svoju unutrašnju zrelost. Ne znam jesam li spremna voljeti. Zapravo, sigurna sam da nisam.”
“Ne shvaćam te. Zašto se toliko bojiš?”
“May, što ako ja povrijedim?”
“To se neće dogoditi. Predobra si da bi takvo nešto učinila.”
“A što ako ja budem povrijeđena?”
Zašutjela je.
Poslije te rečenice nismo nastavile razgovor, obadvije smo znale odgovor na to pitanje.
* * *
Jutro je. Subota.
Vrijeme se smirilo, temperatura je bila donekle izdržljiva, čak bi se moglo reći ugodna.
Zubato sunce obasjalo je našu društvenu prostoriju.
Kako sam prethodne večeri bila veoma umorna, spavala sam sve do prije pola sata, dok su May i Amelie davno otišle na doručak.
Spremna, krenula sam izaći iz društvene prostorije, ali me nešto prekinulo.
U sobu je ušla Aisha.
Iznenađena što me u ovo doba vidi ovdje, doslovno se uplašila.
Primijetila sam da su njezine predivne oči pune suza, a kosa pomalo raščupana.
‘Što se događa?’, pomislila sam.
“Oprosti na smetnji…Mislila sam da je Joy ovdje.”, mucajući je progovorila.
“Nije tu. Trebala si ju?”
“Ma…Zapravo, ništa bitno. Idem.”
“Stani, Aisha. Moramo razgovarati.”
“Angela…Žurim se, drugi put, može?”
“Ne. Vidim da je ozbiljno, želim da to riješimo. Želim ti pomoći.”
Sjela je na sofu preko puta mene.
“Što se događa?”, upitam.
“Kako misliš?”
“Znaš o čemu govorim.”
“Ne, ne znam, reci.”
“Kao da nije očito. Više ne razgovaraš s nikim osim s Joy. Tužna si, uplakana. Sa mnom više ne razgovaraš, odsutna si., plašljiva.”
Pognula je glavu, kao da će svakog trenutka briznuti u plač.
“Oprosti što sam ovako izravna, ali moramo to riješiti.”, nastavim.
“Ne bih o tome.”
“Gle, ja tebe jako puno volim, mnogo mi značiš, i ne bih podnijela da ti se nešto loše dogodi. Zato moramo razgovarati. Jesi li se nesretno zaljubila?”
“Ne…”
“Posvađala si se s roditeljima?”
Odmahnula je glavom.
“Pa, što je onda? Gdje je nestala ona optimistična Aisha?”
Tužna suza kanula je na njezin obraz.
Prišla sam joj i pogladila ju po kosi.
Zagrlila me.
“Kada bi mi rekla o čemu je riječ, sigurna sam da bih ti mogla pomoći.”
“Nemaš pojma koliko mi je žao.”, rasplakana mi uzvrati.
“Žao zbog čega? Aisha, znaj da ćemo mi uvijek biti uz tebe. Ne brini. U čemu je problem?”
“Odlazim iz Aquaworlda.”
- - -
Poseban poljubac šaljem Delli, zna ona zašto.
=)
Angie
- 08:38 -
Komentari (80) -
Isprintaj -
#
|
|